Grafologija kroz povijest
Spoznaja da postoji uska veza između rukopisa i osobnosti seže još u antičko doba. Prije više od 2000 godina, Aristotel je primijetio korelaciju između rukopisa i osobnosti, dok su Kinezi, neovisno, također primijetili da postoji veza između rukopisa i karaktera.
U 2. stoljeću rimski povjesničar Svetonije izrazio je nepovjerenje prema Oktavijanu, prvom rimskom caru riječima: „Ne vjerujem mu, on u pismu ne razdvaja riječi”, navodno je rekao povjesničar.
U prošlosti, pisani znaci su bili klesani u kamenu ili gravirani na metalu i služili su kao ukras spomenicima, a priroda tih rukopisa ovisila je od umijeća majstora koji su ispisivali te znakove na kamenu.
Ovakvi natpisi nikako nisu mogli „nositi“ individualne osobine i u to vrijeme grafologija je bila nezamisliva. Kada su ljudi počeli pisati na mekanim materijalima, kao što su platno, papirus ili koža, tada je već bilo moguće napisanom dati svojevrsni osobni pečat. Tek u epohi reformacije, kada se pismenost proširila i postala dostupna većini – moglo se izdvojiti rukopise koji su ukazivali na različite karakterne osobine. U doba preporoda pismenost se razvijala sve intenzivnije, pa je grafologija prvi put postala predmet ozbiljnog proučavanja i razmatranja.
Postoje zapisi iz srednjeg vijeka koji sugeriraju da se analiza rukopisa donekle prakticirala u europskim samostanima, a tijekom renesanse je privukla pozornost Michelangela i Shakespearea, koji je navodno tvrdio: “Daj mi rukopis žene i ja ću reći ti njezin karakter.”
Tek u 17. stoljeću u Italiji se rukopis počeo ozbiljno i metodično analizirati. Godine 1622. objavljena je prva poznata knjiga na tu temu pod naslovom “ Kako iz rukopisa prepoznati prirodu i kvalitetu pisca”, autora Camilla Baldija (1550. – 1637.), liječnika i filozofa, profesora na Sveučilištu u Bologni gdje se grafologija još uvijek predaje. Ova knjiga je pobudila veliki odziv među obrazovanim ljudima, ali nije bilo veće koristi zbog nepismenosti većine stanovništva.
Termin grafologija (skovan od riječi graphè što znači “pisati” i logos koji označava “riječ, poučavanje”, stoga je grafologija proučavanje pisanja) prvi put se pojavljuje 1871. godine u pisanom djelu Le Journal des Autographes francuskog crkvenog velikodostojnika Abbéa Jean-Hippolyte Michona (1806.-1881.), svećenika i arheologa.
Jules Crepieux-Jamin (1858-1940), Michonov sljedbenik, prekinuo je tradiciju ispitivanja pojedinačnih “znakova” ili osobina i povezao se s analizom rukopisa u cjelini, dajući tako grafologiji modernu orijentaciju.
Ludwig Klages, (1872-1956), njemački filozof, prvi je otkrio da bi rukopis mogao biti odraz ljudske osobnosti i uspostavio sustavan pristup.
Klages nije sklon vjerovanju da određena karakteristika rukopisa otkriva specifičnu osobinu ličnosti. Za svaku osobinu rukopisa Klages je vjerovao da može postojati povoljna i nepovoljna osobna karakteristika, ovisno na opći standard pisanja. Jedna od kritika Klagesova pristupa bila je njegovo zanemarivanje uloge koju nacionalni identiteti i obilježja mogu imati u rukopisu.
Max Pulver, (1889-1952), švicarski profesor na Sveučilištu u Zürichu, uveo psihoanalizu u grafologiju i razvio teoriju simbolike prostora.
Girolamo Moretti, (1879-1963) redovnik iz reda franjevaca, smatra se utemeljiteljem talijanske grafologije. Pod pseudonimom Umberto Koch napisao “grafološki priručnik” i prvo od mnogih izdanja “Ugovora o grafologiji” koji se i danas koristi.
Zanimljivosti
Grafologiju je pri istraživanju rada mozga primjenjivao i G. Mendel, otac genetike, a u svome radu s klijentima primjenjivali su je i poznati psiholozi i psihoanalitičari, poput A. Adlera, S. Freuda, C. G. Junga i ostalih.
I sam Goethe, koji je poznat po svestranosti, uz sve ostale brojne aktivnosti, bavio se i izučavanjem osobnosti na osnovi analize rukopisa. U jednom pismu Goethe je napisao: “Ne postoji ni sjena sumnje da rukopis ima svoje analogije s karakterom i ljudskim umom…”
–Goethe
Rukopis je povezan s cijelim bićem čovjeka,
s uvjetima života, rada, živčanim sustavom,
stoga naš način pisanja nosi pečat
individualnosti.